romantika

Nemam običaj na svom blogu postavljati tuđe stihove, ali ovi su mi toliko dragi i dobri da ne mogu odoliti a ne podijeliti ih s vama...... zato, uživajte svi koji volite dubinu riječi ispisanih dušom......

Hvala ti zivote, mnogo si mi dao
Dao si mi oci, otvara ih svjetlo
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
Vidim u tom mnostvu, lice koje ljubim…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Sluh koji ne vara i ne čuje laži
A sluša dječaka kada ljubav traži
I čuje u noći što je iza vrata
Korak prijatelja, ili korak tata…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara
Da zavolim voće, koje čovjek stvara
Dijelili smo udes, dobar ili zao
Kad u moje oči tvoj je pogled pao…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Dao si mi osmjeh, učio me plaču
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini
Ponoru me dao, i dao visini…

Za sve što mi ote
Hvala ti, živote…

(Violeta Parra)

Na vrata moga srca
zastani pa oslušni
možda začuješ tišinu
a možda tihi jecaj
Ne pitaj zašto vrata
na srcu postoje
odavno sam tamo
nepremostivi zid sazidala
Tišina u njemu caruje
suzama zalivena
tuga je mjesto zauzela
i vrata od bola sagradila
Zato, zastani i tiho pokucaj
šapni nježne riječi
i kada začuješ otkucaj
uđi i budi od srca veći

Ljubav ti svoju darujem na dlanu
onom istom dlanu
kojeg besramno ljubiš
ispiješ ljubav a srce odbaciš
tipično muški
uzimaš sve a ništa ne nudiš

Kad u srcu nastane tišina
a riječi s usana utihnu
u trenu korak zastane
tad u tijelu zavlada toplina
naših ruku drhtaj nas odaje
trenutak nam treba da svijet nestane

Strast uzima svaki dio kože
nježno i bez suvišnih riječi
pogledom vatru zapalismo
za nas je vrijeme odavno stalo
u zanosu je čak i zvijezda s neba pala

Dahom vrelim miluješ mi grudi
prsti se naši isprepliću,
stisneš me jako ne želiš da odem
Iako dan se već polako budi
upijaš posljednji poljubac iz mene
ti znaš da sam tvoja iako ne smijem

A ona zvijezda što je te noći zasjala
zbog nas nebo nije pokvarila
Rekao si, "poželi nešto"
U zanosu strasti, poželjela sam.
Želja se nikad nije ostvarila

Mislima mojim prolaziš tiho
neprimjetno... stidljivo...
Zamolim te jednostavno...ostani..
zaustavi se na trenutak
Oslušni ima li mjesta u duši nemirnoj
kojoj lutanje postaje navika
Vječnost ne miruje....
donosi neka nova nadanja...slutnje...
Zastani dok prolaziš i pruži ruku
duši nesretnoj...neobuzdanoj
Ruku spasa i nadanja
da postoji vrijeme ljubavi...
...tišine...smiraj u ranoj zori
Probudi nadu u bolje dane
poljubi usne vlažne i meke
Nek putovi tvoji kroz misli moje
pronađu mjesto vječnosti
i ostani tu zauvijek jer te volim...
...trebam...za tebe živim

Nebo najavljuje kišu
dugo pogledom pratim dugu
u srcu postaje hladno
jesen u meni donosi tugu
List je uveli s grane pao
u šumi je jedna ostala jela
ispod nje trava je topla
grije naša uzavrela tijela

Ne volim jesen ni kiše duge
šuštanje suhog otpalog lišća
ni boje što na nebu se roje
neke čudne i nestvarne duge
U hladnoći jutra i noći kratke
sunce iz tvog oka moja je nada
tu si uz mene kada te trebam
vratiš me u život i kad kiša pada

Zavedi me...
U noći ovoj zvijezdama posutoj

Navedi rijeku da uz brijeg teče
Navedi kamen da izrodi cvijeće

Zavedi me....

Navedi sunce da mjesec poljubi
Navedi vatru da se s kišom sljubi

Zavedi me......

Navedi srce da na tren zastane
Navedi tijelo da s tvojim nestane

Zavedi me
jer znam da to možeš

To moje drugo Ja

Zar je oduvijek postojalo
Tko se to u meni skriva
i nečujno odnosi osmijeh s lica
Možda nisam upoznala sebe
ili sam oduvijek znala tko sam
a tko nisam i zašto jesam to što nisam

To moje drugo Ja

Potajno ispija zadnju kap
slatkaste krvi tugom nahranjene
Osmijeh prikriven i pogled spušten
pred ljudima znanim i onim neznanim
Poželim otrgnuti masku s lica
i pokazati razgolićeno srce
onima koji hranu traže na krivim mjestima

To moje druga Ja

Nije ono krivo što usadilo se
ispod kože neprozirne, otvrdnute,
izmučene vremenom nemilim i krutim
Vrijeme neće dozvoliti izlazak sunca
iza mučnih, tamnih noći neprospavanih
Uživat će sjenu bacati u bespuće tiho
dok lagano niz vene teče ispijeno
nikada dovoljno dorečeno

Moje drugo Ja

Ponekad te poželim
dodirnuti,
tako jako zagrliti
i usne poljubiti
Ponekad sekunde
traju duže nego to želimo
a ponekad treptaj znači
vrijeme u kojem me ljubiš
Ponekad mi nedostaje
tvoj osmijeh i
onaj poznati sjaj u oku,
od kojeg zadrhtim
kao list na vjetru
u sunčanom danu,
kada vjetra niodkud nema
Ponekad, a možda i češće
poželim tebe kraj sebe,
nije to hir
već ljubav iskrena

Dugo me nije bilo na blogu,
razlog je odmor od svega pa i od pisanja.
Za to vrijeme svi moji stihovi poslani su na natječaj " Jutra Poezije"
za nagradu Ružice Orešković.
Nadam se da će se pjesme još nekome svidjeti onoliko koliko se sviđaju vama.
Rezultat natječaja donosi izdavanje prvijenca zbirke poezije u rujnu mjesecu.
Sada slijedi povremeno i opušteno pisanje i sve vas lijepo pozdravljam i zahvaljujem na podršci i komentarima koje ste mi do sada ukazivali posjetom i čitanjem mojih pjesama.
Vaša Romantika :)